Rabin Josi započe raspravu o citatu: „I Jakov požive...“ (Va’jehi Ja’akov [ויחי יעקב], Postanje 47:28; Daničić), koji sadrži duboku tajnu, jer se Jakov (Ja’akov [יעקב]) našao u proroštvu kakvo do tada ne beše viđeno, te „poživeo“ u Egiptu (Micrajim [מצרים]), sa svojim potomcima, u izgnanstvu. Rabin Josi potom postavlja pitanje kako je moguće da ime Jakov označava malenkost, dok Izrailj (Jisrael [ישראל]) označava veličinu. Rabin Eleazar na to odgovara da je Jakov kupio svoje prvorodstvo, što je doprinelo njegovoj veličini. Rabin Šimon se nadovezuje primedbom da je Jakov, a ne Izrailj, bio izabran od Boga da bude safir u Prestolu Slave (Kise Ha’Kavod [כסא הכבוד]).
Jakovljevo ime je promenjeno u Izrailj, da bi oslikalo Milosrđe (Hesed [חסד]) u sklopu Sud (Din [דין]), budući da Sud prethodi otkrivenju Milosrđa, a onima što behu proterani u Egipat najpre beše suđeno, da bi im potom bilo iskazano milosrđe Božje...
Hanukija i Zohar
Jerusalim od zlata verovatno predstavlja jednu od najpopularnijih izraelskih pesama, napisanu od strane Naomi Šemer (נעמי שמר), prve dame izraelskog pesništva i poezije. Takođe predstavlja i nezvaničnu izraelsku himnu, sekularnu Hatikvu (התקווה). Pesma opisuje Jevrejski narod (am Jisrael, עם ישראל) i njegovo 2.000 godina dugo lutanje i konačni povratak u Jerusalim (Jerušalajim, ירושלים). Takođe je Šemer dodala i poslednji stih u kojem se osvrće na Šestodnevni rat (Milhamat šišit hajamim, מלחמת ששת הימים) kojim je prisvojen Jerusalim u okvire Izraelske države (Medinat Israel, מדינת ישראל), posle osvajanja Istočnog Jerusalima koji je bio pod vlašću Jordana prethodnih 19 godina.
U vreme kontrole od strane Jordana Jevrejima je bio zabranjen pristup starom delu grada, kao i ostatku istočnog dela Jerusalima, gubeći svoje domove postajali su izbeglice u sopstvenoj državi.