Rabin Hija započinje raspravu o najznačajnijem izboru koji stoji pred svakim od nas – da li ćemo slediti Sklonost ka zlu (jecer ha’ra [יצר הרע]), silu koja je prisutna i koja nas pritiska od časa začeća, ili Sklonost ka dobru (jecer ha’tov [יצר הטוב]), koja se ispoljava tek kada čovek napuni trinaest godina. Pravednik (cadik [צדיק]) je, kao što nam je poznato, onaj koji se ne obazire na Sklonost ka zlu, već čeka na dolazak one ispravne sklonosti, Sklonosti ka dobru.
I dok će oni koji slede Sklonost ka zlu zasigurno ispaštati u Svetu koji će doći (ha’olam ha’ba [העולם הבאה]) [Svet koji će doći predstavlja važan deo jevrejske eshatologije i odnosi se na život, odnosno postojanje posle fizičke smrti, u svetu koji se postavlja prema čoveku u odnosu na zasluge koje za života stekne. Shodno tome, ovaj svet u kojem sada obitavamo naziva se ha’olam ha’ze (העולם הזה)...
U ovom delu tajnog učenja Tore, rabin Hija raspravlja o simbolici i značenju čuvenog Propovednikovog stiha: „Sunce izlazi, Sunce zalazi, i opet hita ka mestu odakle je izašlo“ (Propovednik 1:5; Milin).
Stih opisuje Jakova koji odlazi iz Beršebe za Haran, gde on, prema Postanju „zanoći, jer sunce beše zašlo.“ Solarne strane, sever i jug, upućuju na energije Levog i Desnog stuba, odnosno, na negativne i pozitivne sile. Rabin Ašlag precizira da se „mesto“ odnosi na Malhut, fizički svet. Ali, Jakov i „sunce“ predstavljaju Zeir Anpin – Gornji svet, izvor duhovnog Svetla. Saznajemo da je duhovna emanacija u tekstu opisana kao „I Jakov pođe od“ potpuna, obuhvatajući i tajnu Hohme i tajnu Hasadima – i Desnog i Levog stuba.
Univerzalni zakon uzroka i posledice duboko je utkan u ovu našu dimenziju postojanja. Svaki negativni čin neminovno dovodi do negativnog ishoda jednake težine. Poimanje vremena, međutim, stvara svojevrsni vremenski razmak između uzroka i posledica u ovom fizičkom svetu. Kada čovek počini negativno delo, vreme odlaže neizbežne posledice.
Konsekvence ovih štetnih radnji pojavljuju se tek kasnije, stvarajući iluziju da se radi o nesvakidašnjim događajima, izuzecima. Zbog toga će naša urođena sklonost ka zlu uperiti prst u Boga, optužujući ga da je prvobitni uzrok – naše zlodelo – zaboravljen i zagubljen negde u prošlosti. Čitanje ovog odeljka, međutim, budi našu svest o delima koje činimo i neizbežnim posledicama koje ona povlače za sobom, osnažujući našu volju da istrajemo revnosno na putu pravednosti.
Postoje ljudi oko nas čija su srca okorela, zadrta, okrenuta zlim i sebičnim putevima. Zohar (Sefer Ha’Zohar, ספר הזהר) opisuje ove ljude kao one koji odbijaju da promene negativne strane svoje prirode. Oni ne žele da prihvate duhovni preobražaj i Svetlost Tvorčevu. Svako od nas, u manjoj ili većoj meri, poseduje ove negativne odlike.
Sila dostupna u ovim stihovima očistiće upravo ove negativne odlike iz naše biti i bića. Svetlost koja struji kroz ovaj odeljak omekšaće našu zadrtost i tvrdoću tamo gde nas tvrdoglavost i ego sprečavaju da prihvatimo duhovnu promenu.
Ovi stihovi, naime, bude u nama čežnju da se povežemo sa Svetlošću Tvorčevom.
Rabin Šimon reče: „Videsmo, dakle, da Presveti, blagosloven da je (Ha’Kadoš Baruh Hu, הקדוש ברוך הוא), načinivši svet, ureza tajnu Vere, Malhuta, u svetla nadnebeskih tajni, uzvisivši Malhut do Bine. Drugim rečima, on načini isti urez u Malhutu koji već beše i u višoj sefiri, Bini.
U tome je tajna združivanja svojstva milosrđa u Bini sa svojstvom suda u Malhutu, oblikovanih od strane Onoga koji po njima ustroji svet. On načini urez u Bini, jednako kao i u Malhutu. I sve to utvrdi istovremeno, što znači da oba ureza imaju isti oblik, oblik Bine. Donji svet, Malhut, On stvori po uzoru na gornji, Binu. Ovi se svetovi, stoga, preslikavaju jedan u drugome, da bi mogli da se uzdignu i spoje u jedan.
Otud Presveti, blagosloven da je, utvrdi zakone gornjih i donjih slova alefbeta, kojima i načini svetove.''
Tajna duhovne zaštite otkrivena je kroz raskošnu metaforičnu raspravu rabina Hiskije. Rabin objašnjava da su duhovne sile koje nas štite i čuvaju znane kao Trinaest atributa ili obeležja Milosti. One se prenose u naš fizički svet posredstvom prvih trinaest reči Tore (תורה). Kada se izriče sud protiv nas, ovih trinaest reči mogu da nas zaštite od njegovog uticaja. Čim spustimo pogled i osmotrimo mistične oblike i nizove aramejskog teksta, i izvučemo duhovni uvid iz njih, mi privlačimo Svetlost zaštite na sebe.
Rabin Hiskija započe raspravu stihom: „Šta je ljiljan među trnjem” (K'šošana bejn ha'hohim; Šir Ha’Širim (שיר השירים) – Solomonova pesma nad pesmama 2:2). On pita: Šta je ljiljan (Šošan שושן)?
I odgovara: zajednica Izraela (Kneset Jisrael כנסת ישראל), odnosno Malhut (מלכות). Jer, postoji ljiljan i ljiljan se tamo nalazi. I kao što je ljiljan među trnjem protkan crvenim i belim nijansama, tako je i zajednica Izrailja obeležena uticajima suda i milosti.
Knjiga Sjaja, Zohar, i praznik svetlosti Hanuka
Dragi dođi stara je jevrejska pesma na hebrejskom jeziku, koja se izvodi u sinagogama petkom na zalazak sunca, odnosno za vreme dočeka Šabata (kabalat Šabat, קבלת שבת). Pesma je najverovatnije nastala u XVI veku, u tadašnjem Otomanskom cartsvu, iz pera rabina Šlomo Halevi Alkabeca (שלמה אלקבץ), solunskog jevrejina, a kasnije i safedskog kabaliste. Dosta materijala, generalno, koji je inspirisao Šlomovo literarno stvaralaštvo potiče iz Isajinog (Ješajahu, ישעיהו) proročanstva o obnovi Izraela (ישראל), gde se tadašnji Izrailj pominje u kontekstu mlade, ujedinjenja u subotnjem mirovanju i mesijanstva generalno.
Leha dodi ovde prikazuje Izrael (ישראל) u večitoj mesijanskoj težnji, te pripada verovatno među poslednjim pesmama koje su zvanično uključene u sinagogalnu liturgiju.